Početkom ove godine navršilo se sto petnaest godina otkako je na starom niškom groblju vječno počinuo glasoviti crnogorski junak, bastadur na pušci i maču i plemeniti umnik na riječi, vitez i u boju i na zboru, vojvoda, serdar i senator crnogorski Jole Piletić.
Rođen je u piperskom selu Đurkovići, u zaseoku Zavala nedaleko od Podgorice, 1814. godine, a otkako je pristasao i opasao se momačkom snagom, tačnije od 1836. pa sve do 1878. godine, nije u Crnoj Gori bilo iole značajnijeg boja u kojem nije sijevala i njegova puška i sablja i nema odličja koje se sticalo na bojnom polju a da nije krasilo i njegove prsi. Vojvodstvo mu došlo u nasledstvo od oca Ilije, serdarstvo stekao srcem i oružjem na bojištu, a senatorski grb i glas dobrog, pravednog i istinoljubljivog sudije mu donijela njegova mudrost i povjerenje koje je stekao u narodu.
Gotovo pola vijeka je vjerno služio trojici poslednjih crnogorskih gospodara iz dinastije Petrović – Njegošu, knjazu Danilu i knjazu i kralju Nikoli sa kojim je imao sukob i 1879. godine napustio Crnu Goru i odselio u Niš, tadašnju srpsku prestonicu. Tu je i umro 5. januara 1900. godine. Njegova snaha Marija će kasnije na starom niškom groblju podići lijep spomenik svom slavnom svekru, svom suprugu, Jolovom sinu Miroslavu, i sebi. Od tada spomenik je prepušten na milost i nemilost zubu vremena, nebrizi vlastodržačkih garnitura koje su se smjenjivale u smutnim zemanima i nehatu potomaka i saplemenika, a sada čami potpuno zarastao u korov koji buja praktično pred pragom velikog stambenog naselja podignutog uz samo groblje.
– Pošto se odustalo od svojevremeno aktuelne ideje da njegove posmrtne ostatke prenesemo u rodne Pipere, gdje smo mu podigli lijepu spomen-bistu, obnovili crkvu na Zavali i postavili spomen-ploču na zidinama njegove rodne kuće, mi smo zimus, na 115. godišnjicu Jolove smrti, bili u Nišu i sa domaćinima posjetili njegovu vječnu kuću – kaže Mitar Vuković, jedan od najagilnijih članova udruženja Pipera „Pipo“ i odbornik u Skupštini opštine Podgorica. – Spomenik je, moram priznati, i tada bio u dosta lošem stanju, zapušten i zarastao, na sramotu i nas Pipera i Nišlija među kojima je proveo više od dvadeset godina i odlučio da tu vječno i počine. Dobili smo, međutim, obećanja da će i taj, kao i još nekolika spomenika na ovom groblju (na kojem, inače, poodavno niko nije sahranjen, prim. B.S.) biti uređeni i sačuvani od propadanja i ja se iskreno nadam da će tako i biti. Jole je, zna se, ostao upamćen za sva vremena samim tim što je u pjesmu dospio, ali je sramota da se zapusti i zaboravu prepusti njegovo vječno počivalo.
U Nišu nam to niko zvanično nije potvrdio, ali smo nezvanično saznali da država zaista priprema akt kojim će spomenik Jola Piletića i još nekoliko sličnih spomen-obilježja na starom niškom groblju staviti pod svoju zaštitu i ubuduće o njima voditi računa kao o značajnim i važnim kulturno-istoriskim dobrima.
Budo Simonović
Nije vidio orla nad Lovćenom
– Vidite li, Crnogorci, onoga orla što leti od Lovćena? – upitao u nekoj prilici knjaz Nikola glavare okupljene oko njega ispred dvorca na Cetinju.
Svi graknuli u glas da vide orla, samo Jole Piletić odgovori da ga ne vidi, uviđajući da ih pakosni i nazlobrzi gospodar samo kuša i provjerava koliko su mu ponizno odani.
– Ti, Jole, vazda nešto u stranu gledaš – brecnuo sujetni, mladi vladar na starog, prekaljenog ratnika i pametara.
– Nije zlo, gospodare, što ga ja ne vidim, no je zlo što ga ovi drugi vide, jer ko vidi ono što ne vidi i laže za ajtar drugoga, čini zlo i sebi i onome za čiji ajtar laže – odbrusio mu Jole Piletić.
Đevanino junaštvo
U jednom jurišu na Turke koji su negdje pred kraj 18. vijeka pokušavali da provale u manastir Ostrog, teško je ranjen jedan od branilaca, stasiti i hrabri Piper Ilija Piletić. Đevana Kostić, ljepotica iz Župe nikšićke, koja se zatekla u opsadiranom svetilištu, pritrčala je i povukla ranjenika u zaklon, skinula maramu i previla mu ranu.
– Vala, đevojko, kako te je sudbina danas donijela da mi spasiš život, rad bih bio da nas ta sudbina za vječnost veže – rekao je Ilija kad je boj uspješno svršen i Turci otjerani od Ostroga...
Ona pristala i udala se za Iliju. Rodila mu sedam sinova od kojih su petorica pali u bojevima sa Turcima. Kad joj je poginuo najstariji sin Toko i kad su ga donijeli mrtvog kući, majka Đevana nije dala da se za njim kuka i leleče, jer je upravo te noći bila rodila najmlađeg sina Jola, koji će kasnije stasati u jednog od najčuvenijih crnogorskih junaka.
Ne treba Srbe učiti junaštvu
– Da nećeš, Jole, Srbiju da učiš junaštvu? – upitao podrugljivo knjaz Nikola Jola Piletića kad mu je, nakon sukoba sa njim, zatražio pasoš i dozvolu da seli iz Crne Gore:
– Njoj takav nauk ne treba, imala se, fala bogu, đe toj raboti naučiti, no idem tamo da mirno živim i umrem: meni će biti bolje, a tebi i tvojijem skutonošama lakše – odgovorio stari i ozlojeđeni serdar i zauvijek okrenuo leđa i gospodaru i Crnoj Gori.